• Rat

dr.sc. Ivica Miškulin

Promocija knjige 05

Oružane sukobe na području bivše Jugoslavije nikad se ne smije gledati isključivo iz pozicije koja je ograničena administrativnim ili državnim granicama nastalim kao rezultat tih sukoba. Jednako tako, uočavanje osnovnih procesa unutar tih sukoba te analiziranje njihovih uzroka i posljedica ne bi trebalo biti opterećeno ograničavanjima koja se, makar i nenamjerno, nameću utjecajem lokalnih prilika, političkih i društvenih afiniteta ili osobnih preferencija.

Oružani sukobi u bosanskoj Posavini tijekom 1992. predstavljaju upravo primjer kada bi navedena ograničenja trebala biti svedena na najmanju moguću razinu. Nakon što je početkom iste godine došlo do stabilizacije prilika u Hrvatskoj - svojevrsnog zatišja jamčenog od strane Ujedinjenih naroda te njihovih mirovnih snaga - rat je svom silinom izbio na području susjedne Bosne i Hercegovine. Mirovne snage Ujedinjenih naroda donijele su tako varljivi mir široj brodskoj i gradiškoj Posavini, ali već s druge strane granične rijeke Save - u bosanskoj Posavini - upravo je započimao novi sukob, uzrokovan ne previše različitim motivima od onog u Hrvatskoj. Ipak, ovoga puta nije bilo mirotvoraca iz New Yorka, ali svjedeno je uključenih strana bilo više. Prostor bosanske Posavine - područje nekadašnjih općina Derventa, Bosanski Brod, Odžak, Modriča, Bosanski Šamac te Orašje većinski naseljeno hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, po već ustaljenom obrascu primjenjenom u susjednoj Hrvatskoj, našlo se na meti agresije velikosrpskih snaga. Taktički i humanitarni razlozi uvjetovali su hrvatsku intervenciju; s jedne strane trebalo je osigurati kontrolu nad strateški važnim koridorom, koji je predstavljao ključnu vezu između područja pod kontrolom pobunjenih Srba u Hrvatskoj te njihovih bosansko-krajiških sunarodnjaka sa Srbijom, a s druge strane, trebalo je spriječiti izgledno protjerivanje i odmazdu nad hrvatskim stanovništvom bosanske Posavine, s nemjerljivim vojnim i humanitarnim posljedicama za samu Hrvatsku, a posebno za područje slavonskobrodske Posavine. Druga polovica 1992. donijela je rasplet. Hrvatske - a s njima i muslimanske - snage bile su prisiljene priznati poraz, a time, u strateškom smislu, i suočenje s nemjerljivim gubitkom bosanske Posavine. Dosada je bilo nekoliko pokušaja obrade sukoba u bosanskoj Posavini, a rukopis Jerka Zovka, izravnog sudionika tih događanja, koja je predmet ovog osvrta, također pokušava odrediti uzroke, analizirati tijek te ocijeniti posljedice sukoba.

 

 

dr.sc. Ivica Miškulin, na promociji knjige

 

Naglasak rukopisa ipak je na Zovakovu pokušaju određivanja krivca za gubitak bosanke Posavine. Tu autor nema nikakvih dvojbi: osnovni krivac za takav rasplet događaja je tadašnje hrvatsko vodstvo i to iz čitavog niza razloga. Najprije, ono nikada nije izradilo jednistveni strateški pristup problemu tj. ono nikada nije definiralo stvarne hrvatske interese na tom području. Nadalje, ono je ulazilo u različite vrste pregovora pa i, prema autoru, u konkretizaciju tih pregovora, sa srbijanskim vodstvom, svojim arhineprijateljem; rezultat pretpostavljene konkretizacije je, prema autoru, zapravo bio porazan za hrvatske interese. Pored toga, autor tvrdi kako je ono jasno preferiralo interese herecegovačke hrvatske zajednice na uštrb one posavske, što je u konačnici i dovelo do negativnog raspleta sa stajališta hrvatskih interesa, te kako je svjesno doprinijelo potpunom urušavanju jedinstvenog sustava političkog rukovođenja te vojnog odlučivanja na lokalnoj razini. U obliku posebnih trinaest teza (sa zaključkom) autor navodi sve (navodne) propuste hrvatskog vodstva te ističe kako one potpuno potvrđuju krivnju navedenog vodstva.

Nema dvojbe kako je u nekim postavkama Zovak u pravu. Odnos hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini ne može se podičiti jasnoćom vizije, dugoročnošću planiranja te efikasnošću djelovanja. Tako se, barem, može zaključiti ako se u obzir uzme sadašnja situacija u Bosni i Hercegovini, gdje se hrvatski interesi nalaze u stanju duboke ugroze te uvelike podređeni interesima dvaju ostalih naroda. Dalje, i pored velikih napora te visoke motiviranosti, hrvatske vojne snage početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nisu uspjele postići visok stupanj profesionalnosti, barem ako je suditi prema današnjim kriterijima; ipak, krajnji rezultat, barem u Hrvatskoj, bio je njihova pobjeda nad nadmoćnijim neprijateljem, što svjedoči o brzoj, iako ne uvijek i preciznoj unutarnjoj izgradnji. Djelovanje u bosanskoj Posavini samo je pogoršalo stvari, jer se na vlastite unutarnje organizacijske slabosti sada nado-vezala i sva kompliciranost tamošnje situacije; ipak, nema dvojbe kako su upravo hrvatske vojne snage tj. postrojbe Hrvatske vojske spriječile gubitak bosanske Posavine daleko prije negoli se to konačno i dogodilo. Brojni dokumenti, koje autor donosi, jasno potvrđuju navedene tvrdnje. Također, sasvim je sigurno kako je točna Zovakova tvrdnja kako slavonskobrodske vojne postrojbe - prije svih 108. brigada Hrvatske vojske - nikako ne mogu ponijeti epitet odgovornog krivca za srpsku pobjedu u bosanskoj Posavini, što je optužba koju je do sada javno iznijelo nekoliko istaknutih sudionika tih događanja. Dapače, navedena postrojba, kako je naveo jedan povjesničar, u obrani tog područja ostavila je posebno dojmljiv udio. Zovakov rukopis na jednako dojmljiv način potvrđuje tu tvrdnju.

Zovak točno primjećuje kako je čitav kompleks jednog nezdravog odnosa između političke i vojne problematike (na svim razinama te na obje strane) zapravo ključni uzrok hrvatskog poraza u jesen 1992.; problematična je, ipak, tvrdnja kako je ključni krivac za takav razvoj događaja hrvatsko vodstvo. Najprije, autorova tvrdnja o navodno dogovorenoj podjeli Bosne i Hercegovine - pored načelne primjedbe kako i ta ideja barem zaslužuje legitimitet - jednostavno nije praćena potrebnim potvrdama. Nije, jer i ne može biti; čitava struja istaknutih hrvatskih, srpskih te muslimanskih intelektualaca koja zastupa ovakve zamisli još uvijek nije podastrijela niti jednu uvjerljivu potvrdu svoje tvrdnje; kasniji razvoj situacije, a pogotovo njezin rasplet upravo u Bosni i Hercegovini, predstavlja (neoboriv) demantij. Kada se ovako postavi pozornica - što je tvrdnja koju Zovak i izravno i neizravno pronosi kroz čitav tekst rukopisa - onda i nije pretjerano čudno da se zanemaruju ostali aspekti. Tako autor vrlo malo progovara o namjerama muslimanske komponente unutar bosanskog kompleksa; namjerema koje treba promatrati u posebnom kompleksu. Zapravo, inzistiranje na cjelovitosti (a zapravo unitarnosti) Bosne i Hercegovine, što je službeno neupitni credo muslimanskog vodstva, krije i jednu zamku. Ona se se krije u tome da bosansko-hercegovački unitarizam u biti podrazumijeva muslimansku prevlast po istom načinu na koji je, primjerice, jugoslavenski unitarizam u obje jugoslavenske zajednice zapravo bio krinka za srpsku prevlast. U svakom slučaju trebalo je malo više pozornosti posvetiti i toj komponenti bosansko-hercegovačke politike. O ulozi međunarodne zajednice (Europska zajednica, Ujedinjeni narodi, Sjedinjene Američke Države) u događajima u Bosni i Hercegovini - a početna godina tog djelovanja je upravo 1992. - autor ne donosi gotovo ništa. Autoru ovog osvrta čini se kako je ta komponenta imala ulogu velike težine; ako ne drugačije, a ono svojim nečinjenjem. Da se i ne govori o potpuno zanemarenim hrvatskim iskustvima 1991.; međunarodna zajednica djelovala je u Bosni i Hercegovini kao da se u Hrvatskoj ništa nije dogodilo.

Autor ovog rukopisa nije povjesničar, i to treba naglasiti. Stoga mu se i ne može previše zamjeriti određena selektivnost prilikom uporabe dostupne literature. Ipak, trebalo bi biti oprezan s izvorima kojima se pridaje velika pažnja, a koji nisu javnosti predstavljeni na pregledan i jasan način - poseban, pak, oprez nalaže uporaba izvora koji na prvi pogled predstavljaju jasnu potvrdu dalekosežnih stavova i ocjena, a priređeni su na način da nikada nije objašnjen kontekst njihova nastanka. Također, trebalo bi jasno upozoriti kako su neki ranije izneseni stavovi pojedinih hrvatskih vojnih sudionika događaja već doživjeli jasno i precizno osporavanje od strane povijesne znanosti te kako se pokazalo kako su imali jednako tako jasnu političku ulogu. Zovak je bio neposredni sudionik događaja o kojima u rukopisu progovara. Njegova je trajna opsesija djelovanje hrvatskih vojnih snaga sa slavonskobrodskog područja na bosansko-posavskom ratištu. U tom smislu, rukopis je kronika tog djelovanja. Djelovanja, koje s jedne strane upućuje na iskrenu želju za obranom bosanske Posavine, a s druge na vidljivu nekompetenciju, unutarnje slabosti te jasan upliv politike (podjednako i lokalne i državne). Pisati o tome svakako nije jednostavan posao, pogotovo kada se na umu ima i činjenica kako se posljedice tih događaja osjećaju i danas. Pored toga, izravno sudioništvo ima svojih prednosti, ali i svojih mana. Stoga se autoru također ne treba previše zamjeriti mjestimično uočljiv osoban pristup interpretacijama događaja.

Usprkos svemu navedenom nema nikave dvojbe kako Zovakov rukopis predstavlja važan doprinos poznavanju jedne od važnijih epizoda najnovije hrvatske i bosansko-hercegovačke povijesti; gubitak jednog od strateški najvažnijih područja, uloga koju bosanska Posavina za hrvatske interese nedvojbeno ima, svakako zaslužuje takvu kvalifikaciju. Ako smo gore konstatirali kako se u rukopisu jasno razaznaje da autor nije poznavatelj svih zakučica i prečica povjesničarskog zanata, onda se, jednako tako, mora konstatirati kako se uloženi trud svejedno isplatio. Najprije, rukopis donosi dvije važne i precizne (iako ne u jednakom stupnju) kronologije. Prva, ona o najvažnijim nosiocima velikosrpskog programa te njihovim temeljnim idejama, jasno upućuje na konstantan pokušaj posezanja najviših krugova srpske politike za područjima koja pripadaju susjednim narodima. Jednom riječju, Zovak na jasan i pregledan način donosi kronologiju velikosrpske ideje. Druga, još važnija, predstavlja preciznu i detaljnu događajnicu događanja na bosansko-posavskom ratištu 1992. Njezino jedino ograničenje sastoji se u tome što se autorova kronologija zasniva mahom na hrvatskim izvorima, ali to joj niti malo ne oduzima na važnosti.

Rukopis predstavlja konačni proizvod iscrpnog autorovog truda; on je, pak, vidljiv u donošenju važnih izvornih dokumenata, ali i u uspjelom pokušaju razgovora sa srpskim vojnim predstavnicima. Posebno bih, ipak, istaknuo važnost i kvalitetu kartografskih priloga u knjizi, koji omogućavaju jasnije praćenje događaja od svega što je do sada o ovoj temi napisano.

Važnost objavljenih sjećanja izravnih sudionika nekog događaja nije potrebno posebno napominjati. S jedne strane, oni predstavljaju ponekad i prve osvrte, a s druge pak, imaju veliku važnost za daljnji stručni rad. U tom smislu, smatram kako Zovakov rukopis zaslužuje objavu; što više osvrta o nekom događaju postoji, to je i konačna slika jasnija.       

      
U Zagrebu, 26. rujna 2009. 

dr.sc. Ivica Miškulin
Viši asistent
Hrvatski institut za povijest
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje
Starčevićeva 8
35000 Slavonski Brod


Ostale knjige