K  O  P  I  L  A  D

Dnevnički zapisi iz kaznionica Remetinec i Požega od 30.1. do 30.10.2019.

Stigma je čovjeku najveća kazna

55. dan, ponedjeljak, 25. ožujka 2019.

Na uranak, u 6.45, Markica me pita:

- Pišeš li o našem šahu?

- Ne pišem, jer ne želim reklamirati tvoju sportsku superiornost.

Markica Božić, bivši carinik iz Županje koji je u zatvoru završio zbog sramotno malog mita primljenog na granici s Bosnom i Hercegovinom, jedan je od onih ljudi koji naprosto vole pobjeđivati. Nikad mi nije bilo jasno: što ljudi imaju od toga da pobjeđuju puno slabije od sebe? Kako mogu pritom uživati?

Dragin Jutarnji list, jutros je stigao prvi put. Kako me, uglavnom, nije interesirao TV program kojeg su danonoćno gledale kolege s odjela, Jutarnji i tranzistor[1] bili su moji glavni prozori u svijet.

Ilija Kokurić iz Zagreba, gromada od čovjeka kojeg sam nazvao Jugović jer je dijete iz miješanog braka i pomalo ljevičari, posudio mi je „Drugu knjigu“ Žarka Lauševića, u kojoj je taj proslavljeni srpski glumac opisao svoje dane provedene u zatvoru.

Dobio sam i prvo pismo. Ne sjećam se kad sam zadnji put od nekoga dobio pismo. Pisao mi je povjesničar iz Slavonskog Broda, Petar Bašić, čovjek kojeg bih u drugim okolnostima čak i prijateljem mogao zvati. Surađujući na portalu, tijekom malih noćnih telefonskih razgovora, prije osam godina počeo sam upoznavati tu hodajuću enciklopediju. To jedno njegovo pismo bilo mi je značajnije od stotina vrijednih telefonskih razgovora s njim.

Kao većina staraca i sam imam problema sa, zasad benignim, bolestima kože. Zbog toga, morao sam na kontrolu u požešku Županijsku bolnicu. U 11 sati vozio me isti onaj policajac koji me iz Remetinca dovezao u Požegu, Ante Antunović Tunja, kako mi se predstavio tijekom vožnje do grada.

Od ulaznih vrata u Bolnicu do ambulante prošli smo pored više pacijenata, posjetitelja i bolničkog osoblja. Ili se to meni samo činilo ili su svi gledali u nas dvojicu uniformiranih: policajca i zatvorenika. I da sam htio, u zemlju nisam mogao propasti od srama. Hodao sam što je moguće mirnijim korakom ne gledajući u pod nego ravno ispred sebe.

Dok smo sjedili na hodniku i čekali da me liječnica primi, iza ugla je izišao dr.sc. Marijan Cesarik i prošao pored nas tako da me nije vidio. Samo na trenutak, pomislio sam kako bih mu se trebao javiti i zahvaliti na njegovu sudjelovanju u najavi moga dolaska na pregled, ali sam odmah i odustao, ne želeći ga kompromitirati rukovanjem sa zatvorenikom.

Na povratku iz Bolnice, u hodniku Paviljona, sreo sam ‘tretman’ Vlastu koja me, usput, informirala kako sam dobio ocjenu ‘zadovoljava’. To je značilo da idući mjesec, tijekom vikenda, imam pravo na 48 sati IMP-a[2] u Donje Andrijevce, bez posjetitelja te da, tijekom vikenda, s posjetiteljem, smijem osam sati boraviti u gradu Požegi.

Bit će to prilika da svojima iznesem glavne teze obrane tijekom obnovljenog postupka.

Optužnica je građena na netočnim premisama, odnosno pravnim rječnikom kazano: na pogrešno kvalificiranom činjeničnom stanju.

Prvo. Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) tvrdi kako inkriminirane mjere i radnje nisam smio nalagati bez odluke Skupštine Slavonije DI - a jesam. Na to je upozorio i Vrhovni sud te, primarno zbog toga, naložio obnovu postupka.

Drugo. ŽDO tvrdi da sam ostvario takozvani ‘drugi dohodak’ - a nisam. Drugi dohodak može ostvariti osoba, a ne tvrtka. Nalog za adaptaciju kuće u Donjim Andrijevcima otvoren je na tvrtku Zovak & sinove, a ne na osobu Jerko Zovak. Bio je to klasični ‘dužničko-vjerovnički odnos’ između dva gospodarska subjekta - evidentiran kao takav u svim poslovnim knjigama - a ne prikrivena pljačka Slavonije DI, kako tvrdi ŽDO.

Treće. ŽDO tvrdi da nisam smio financirati izbornu kampanju političke stranke - a jesam, do dva posto ukupnog prihoda tvrtke.

Četvrto. ŽDO tvrdi kako sam sve činio s namjerom da sebi ili drugome pribavim nepripadnu korist, odnosno, tvrdi da sam potkradao Slavoniju DI - a nisam. Naime, nisam kleptoman-idiot koji bi, nakon legalno stečene imovine vrijedne 150 milijuna kuna, potkradao samog sebe za 0,5 posto toga iznosa, a potom ‘ukradeno’ bilježio u poslovnim knjigama kako bih platio poreze i doprinose.

Iz zatvorenog zatvora u Glini, pred kraj njihove kazne, došla su dvojica novih na naš Odjel. Po njihovu ulasku u odjelnu TV salu počele su razmjene informacija i iskustava. Slušao sam pola sata te odlučio otići u prostoriju s televizorom kojeg su, kad stignu, gledali dežurni policajci. Budući da je to bio, ustvari, predprostor kuhinje i kantine te prolaz do kupatila, radilo se o vrlo prometnoj prostoriji bez ulaznih vrata, s jednim dugačkim stolom i četiri neravne sjedalice sa svake strane učvršćene za stol.

Policajci su tolerirali dolazak nas nekolicine zatvorenika u tu prostoriju jer su razumjeli kako postoje ljudi koji radije gledaju neku utakmicu ili dobar film, nego loše sapunice kao ‘Istanbulska nevjesta’ ili čudo od emisije ‘Život na selu’.

Pored stola nalazi se jedna stara tapecirana stolica u kojoj sjedi policajac dok gleda TV. Nepisano je pravilo da zatvorenici ne sjedaju u tu stolicu, neovisno o tome ima li policije u prostoriji ili ne.

Budući da sam došao u praznu prostoriju, sjeo sam na policijsku ‘fotelju’ i počeo gledati nekakvu utakmicu. Uskoro su još tri zatvorenika zauzeli tri sjedalice s jedne strane stola, a potom i jedan od četiri dežurna policajca, koji je sjeo na četvrtu sjedalicu.

Kako je osvijetljenost prostorije uvjetovana vrstom programa na TV-u, nisam odmah primijetio da je u sobi policajac - najmlađi šef smjene. Kad sam ga uočio, napravio sam nešto neuobičajeno: upitao sam ga kako se zove. Neuobičajeno jer sam bio u statusu zatvorenika koji službenoj osobi odgovara na pitanja, a ne postavlja ih.

- To nije uobičajeno, pristojno niti dopušteno pitanje. Zbog čega Vas interesira moje ime? - upita me policajac.

- Jer Vas nisam vidio na vrijeme i ustao sa stolice, a Vi to od mene niste tražili. Želim zabilježiti Vaše ime kao kuriozitet policijske skromnosti i nenametljivosti. Uobičajeno je da zatvorenici ne sjede na ovoj stolici ili, ako već sjede, da ustanu kad u prostoriju uđe policajac. Zbog mraka, nisam Vas odmah uočio, a Vi niste tražili da ustanem. Neovisno o tome je li u pitanju Vaše poštovanje mojih godina ili, za policajca, neuobičajena skromnost, želim znati kako se zovete. Želim zabilježiti kako niste osjećali potrebu demonstrirati svoju superiornost nad zatvorenicima.

- Saša Bertelović. Za prijatelje Sale. Čovjek je iz Požege. Ali ti nisi dovoljno dugo u zatvoru te ga, niti među nama, ne možeš zvati Sale, za tebe je on gospodin komandir - pola u šali, a pola ozbiljno, reče mi Markica.

- Evo, izvolite sjesti - rekoh mladom policajcu nakon što sam ustao sa stolice.

- Samo Vi sjedite. Neću ostati jer imam posla - mirno reče  Bertelović i, zaista, nakon par minuta napusti prostoriju.

 

61. dan, nedjelja, 31. ožujka 2019.

Pomalo još bunovan, iz osobnog garderobnog ormara uzeo sam kavu i med, nasuo ih u šalicu te se uputio u TV salu s ciljem da prokuham vodu. Za prvim stolom sjedili su moj cimer Nikola i njegov kolega, kuhar Josip Mandić iz Osijeka, a potom su počeli pristizati i drugi zatvorenici.

Kad skuham kavu, obično, prvi gutljaj popijem iz žlice jer je napitak još vreo. Čim sam osjetio tekućinu u ustima, shvatio sam da je posoljena. Neupadljivo, pogledao sam u krug po sali te utvrdio kako moje ponašanje prate jedino Nikola i Mandić. Temeljem toga, pretpostavio sam kako je netko od njih dvojice posolio vodu u zajedničkom kuhalu. Sačekao sam da u prostoriji ostanu njih dvojica sami te im prišao i sjeo za stol.

- Ja jesam nov na odjelu ali sam previše star za vašu zajebanciju. Čekao sam da svi odu kako bih vam kazao da ništa policiji neću reći, jer mi njihova zaštita nije potrebna. Ostavite mene na miru. Tražite nekoga tko vam je blizak po godinama i načinu življenja, jer ja to sigurno nisam.

- Koji kurac si došao prvi po vodu. To nije bilo namješteno tebi. Jebiga.

Bilo je to nešto kao isprika. Međutim, Cimeru se Mandićevo pravdanje baš i nije svidjelo.

- Dobro je Druže. Ništa se spektakularno nije dogodilo. Mala zajebancija. Moraš se navići na nove uvjete življenja. Nisi više gazda. Sad si isti kao i mi - lopov, kriminalac. Pa gdje si i s kim si, tako se i ponašaj - pomalo odrješito, s visoka, docirao mi je Cimer.

- Dobro. Mislim da smo se razumjeli. Ja živim s vama na odjelu, ali nisam vaš. Nemam ništa protiv nikoga, ali ću se truditi da svi imaju odnos prema meni kao što ga imam ja prema njima. ‘Miroljubiva koegzistencija’. Ne diram ja vas, ne dirajte ni vi mene. -

Nakon toga, ustao sam i otišao u sobu osjećajući u zraku kako moj stav Cimeru baš i nije legao.

Nedjeljni ručak i nije bio loš, ali je opet diverzantski serviran. Budući da je jelo dovezeno iz centralne kuhinje, naši ljudi imaju zadaću tek podijeliti ga. Način na koji oni to najčešće čine nazvao sam diverzijom jer, puno prije ulaska zatvorenika u kuhinju, ‘kuhari’ jelo izvade iz toplih posuda i njime napune tanjure na pultu. Zbog toga zatvorenici jedu mlaku ili hladnu hranu, a takva je vrlo često bljutava.

 

[1]        Mali prijenosni radioaparat

[2]        Izlazak u mjesto prebivališta

Ostale knjige

Ostali fragmenti iz knjige