K  O  P  I  L  A  D

Dnevnički zapisi iz kaznionica Remetinec i Požega od 30.1. do 30.10.2019.

Laptop nije na popisu dopuštenih stvari

47. dan, nedjelja, 17. ožujka 2019.

Mada je nedjeljom dopušteno spavati do 7.00 sati, ustao sam pola sata ranije te, nakon jutarnje higijene, otišao u TV salu.

Sa šalicom vrele kave sjeo sam uz prozor i slušao jutarnji cvrkut ptica. Tek zvuci automobila koji su prolazili uz Kaznionicu remetili su ptičju pjesmu i podsjećali na slobodu iz susjedstva. Neobičan je to splet osjećaja. Topla kava, topla ptičja pjesma, toplo sunce koje prodire kroz prozor, a hladan osjećaj zbog pogleda koji puca na Požešku goru i slobodu tek vidljivu iz zatvorske prostorije.

Za doručak, čaj i mali sirni namaz te kruh u neograničenim količinama koje je dijelio pomoćni vozač i pomoćni kuhar, Kruno Raut iz Vukovara. Želeći se našaliti, rekoh Rautu kako je njegov prethodnik, vozač i pomoćni kuhar, Nedeljko Tomić iz Pleternice, dijelio bolju i raznovrsniju hranu.

Načuvši kako nešto komentiram tijekom uzimanja hrane na pultu, bez zaustavljanja zatvorenika koji su u redu dolazili iza mene, najodgovorniji pravosudni policajac na našem odjelu, onaj koji prema svima postupa na isti način, po PS-u, Ivica Bruketa, upita:

 

- Što je bilo?

- Zovak misli da je u Sheratonu - glasnije nego je bilo potrebno da Bruketa čuje, odgovori mu Raut. Bio je to uobičajen način podilaženja policiji kojeg su prakticirali zatvorenici kad bi željeli dodvoriti im se. Kad bi željeli predstaviti se „većim katolikom od Pape“.

Budući da sam tijekom prvih par dana boravka u Požegi imao tri ‘incidenta’ upravo s Bruketom, nisam bio opušten. Naime, baš u njegovim smjenama, dva puta sam zaboravio, odnosno još nisam navikao, da u 17.30 moram biti na Odjelu dok policija vrši primopredaju dužnosti, nego sam u to vrijeme telefonirao iz govornice koja se nalazi ispred paviljona. Osim toga, zbog razgovora s njegovom kolegicom i šeficom smjene, gospođom  Krmpotić, zakasnio sam par sekundi na postrojavanje za večeru. Za slobodne ljude to je benigno, međutim za zatvorenika nije. Nekoliko uzastopnih incidenata, ma koliko beznačajni bili, ostavljaju trag o odnosu zatvorenika prema Kućnom redu, kojeg policija pamti, a često i bilježi. Meni, dakako, nije padalo na pamet iritirati policiju i skretati pažnje na sebe. Zbog toga, osjećao sam se nelagodno. Opet sam se sjetio Halitova savjeta kako ni s kim ne smijem biti blizak niti se tako ophoditi.

 

49. dan, utorak, 19. ožujka 2019.

Kao i većinu dosadašnjih radnih dana, nakon što kolege zatvorenici odu na posao, za stolom s četiri stolice, potpuno sam sjedim u TV sali veličine 60-ak metara kvadratnih te čitam Jutarnji list, neku knjigu, ili pravim bilješke o događanjima u Kaznionici. ‘Jutarnji’, kojeg je za mene pretplatio drug Drago, jedine su novine na Odjelu, jer Kaznionica ne kupuje štampu za  zatvorenike. Iza leđa mi je sjeverni zid, a s lijeve strane dvokrilna staklena vrata koja vode u hodnik. S desne strane, uz zid, nalazi se manji prazni ormar za knjige. Na desnom, sjevernom, zidu je trokrilni drveni prozor kroz kojeg je moguće vidjeti zatvorsko dvorište s pola košarkaškog igrališta i četiri metra visok ogradni zid. Preko puta, malo s desna, u uglu, nalazi se zajednički mali frižider u kojem najčešće ne manjka prostora jer većina zatvorenika ima skroman osobni budžet. Od televizora nalijevo, uz zapadni zid sa tri trokrilna prozora - kroz koja se vide dio parka, ulazna kapija s portirnicom udaljena stotinjak metara i kaznionički Metalski pogon iza žičane ograde - složeno je pet stolova s po četiri stolice. Na zadnjem stolu, u kutu, nalazi se zajedničko kuhalo za vodu. Na lijevom, južnom, zidu su dva trokrilna prozora, a ispred njih dva nosača za sušenje rublja. Kroz te prozore vidi se drugi dio parka u kojem je smješteno desetak klupa izrađenih od betonskih nogu i drvenih letvi za sjedenje. Uz samu žičanu ogradu Kaznionice, koja se nalazi na istočnom ulazu u Požegu, vidljivi su dosta prometna županijska cesta, obrađena polja iza nje te jugozapadni obronci Požeške gore. Između ulaznih vrata i južnog zida nalaze se dva spojena stola sa šest stolica. U strop je pričvršćeno pet rasvjetnih tijela s po dvije neonke[1]. Pored raznih obavijesti i uputa iz Kućnog reda, na zidovima visi par amaterskih slika koje su, prijašnjih godina, izradili sami zatvorenici i jedan zidni sat koji ne pokazuje stvarno vrijeme. Svojom neobičnošću, iz ambijenta se izdvajaju svojevrsne ‘Zidne novine’ naslovljene kao ‘Zdenkov kutak’, u kojima su, na bijelom papiru strojno ispisane i na kartonsku podlogu nalijepljene, Milardovićeve pjesme nastale tijekom njegova boravka u Kaznionici.

Mada je napisao više od 600 pjesama, donosim strofu jedne od onih sa zida:

‘Dok Zlatnom dolinom Orljava žubori

a uz rub njezin topi se mraz

u zatvoru požeškom sve živo gori

jer uznici tamo peru svoj obraz.’

Na izlazu iz TV sale, uz desni rub vrata, nalazi se zidni kalendar s pomičnim crvenim kazalom o datumu kojeg upravo proživljavaju zatvorenici. Svakoga dana poslije ručka, oko 15.30, Milardović bi kazalo pomjerio za jedno polje naprijed, pravdajući to činjenicom da je, od toga dana, puno više prošlo nego je ostalo.

Devetnaesti dan čekam da me rasporede na rad u Knjižnicu za koju, navodno, traže novi prostor. S vremenom provedenim u Remetincu, 49. dan ne radim ništa korisno, a proteklih 14 godina čitao sam i pisao od 12 do 14 sati dnevno - bez godišnjeg odmora. Do kraja tjedna trebao bih znati što su odlučili: hoće li mi odobriti korištenje laptopa ili ne.

Dok sam sjedio u Sali, osjećao sam se kao Paša[2] kad je u kući morao provesti više vremena nego je to sam želio.

Oko devet sati, odveden sam u Skladište robe kako bih zamijenio jedne hlače i dvije košulje. Po povratku u Paviljon, a znajući da je roba kruta i gruba, Zdenko mi je dao malo omekšivača i podučio me kako ga koristiti. U kantu od Jupola staviti veš i do pola je napuniti toplom vodom, zatim sredstvo u količini koja stane u čep od boce, istresti u kantu i sve ostaviti jedan sat kako bi veš omekšao. Potom, izvaditi odjeću iz vode i ocijediti je bez uvrtanja te objesiti na sušilicu ispod prozora u TV sali.

Pored zamjene odjeće, u Skladištu sam dobio i svoj žičani ormar u kojeg sam mogao staviti civilnu odjeću koju ću nositi tijekom izlaska u Grad ili u mjesto prebivališta.

Točno u podne pozvali su me u sobu dežurnog šefa smjene, gospodina Siniša Krmpotića, kako bi mi uručili majušni radioaparat na baterije, kojeg su mi poslali od kuće. Prije toga, aparat je pregledao zatvorski električar (ili takav netko) kako bi utvrdio da nije kompromitiran drogom i sličnim nedozvoljenim tvarima te je na njega zalijepio traku s natpisom Kaznionice, kako kasnije ne bi mogao biti zloupotrijebljen u nedopuštene svrhe.

Radioaparat je morao biti na baterije, jer onaj na struju zatvorenicima nije dopušten.

U večernjim satima sam primijetio kako je moja odjeća nestala sa ‘sušilice’ ispod prozora. Ne znajući kako se ponašati u takvoj situaciji, odlučio sam sačekati s reakcijom. Pred spavanje, u povjerenju, jedan zatvorenik mi je kazao kako je cimer Nikola uzeo moju odjeću i nekamo je odnio. Budući da je Nikola šutio, ni ja ništa pitao nisam

Ujutro, nakon što smo u sanitarnom čvoru obavili jutarnji obred i počeli spremati krevete, upita me Nikola:

- Je li tebi sinoć nestala roba sa sušilice?

- Je - rekoh mirno kao da je to nešto uobičajeno.

- Pa nisi se baš pretrgao tražeći je.

- Ako je ukradena, neću žuriti s prijavom, a ako me netko zajebava, neću žuriti to saznati - rekoh i nastavih sa zatezanjem plahte preko dušeka.

- Podigni dušek s tog slobodnog kreveta - smiješeći se pokaza mi rukom na koji je mislio.

Znajući da ih je Nikola odnio, sad već uvjeren kako se tu nalaze moje hlače i dvije košulje, podigao sam dušek i ugledao ih sve lijepo složene.

- Tako mi peglamo naše stvari, jer ne smijemo imati peglu - reče mi Nikola dodavši: - Ništa mi nisi dužan za obuku.

U 6.55 svi su otišli na posao jer u 7.00 počinje s radom prva smjena. Zdenka su odveli u požešku Bolnicu na vađenje katetera, a cimer Nikola je u ‘Pušari’, maloj smrdljivoj prostoriji u kojoj zatvorenici ostavljaju cipele i uzimaju svoje kućne papuče, a ovisnici o nikotinu uživaju u pušenju te pretresanju internih, domaćih i svjetskih problema.

Opet sam sjedim u TV sali. Razmišljam o sutrašnjem ročištu za obnovljeni postupak u dijelu presude kojom me županijska sutkinja, Jadranka Đaković, 3. lipnja 2013., osudila na bezuvjetnu zatvorsku kaznu od tri godine i šest mjeseci. Vrhovni sud je, 4. listopada 2016., potvrdio godinu dana kazne - koju upravo odrađujem, a dvije godine i šest mjeseci vratio je Županijskom sudu na ponovno suđenje - na koje će me sutra ‘sprovesti’ pravosudni policajci.

Mada Vrhovni sud svoje odluke donosi na Sjednicama vijeća sastavljenog od tri suca, uglavnom, presude budu donesene u onoj formi i sadržaju kako ih priredi ‘izvjestitelj’. Tijekom suđenja meni, bio je presudan stav izvjestitelja Ranka Marijana, osobnog prijatelja predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Mirka Svirčevića, s kojim ljetuje u njegovoj kući za odmor na otoku Visu.

U kojoj mjeri je ‘Marijanova’ odluka - da me na godinu dana liši slobode - bila pravno nasilnička, ponajbolje svjedoči činjenica da je u Obrazloženju napisao kako 12 tisuća kuna neto naknadu za svoj rad u Slavoniji DI nisam smio primati, jer tvrtka u kojoj sam bio zaposlen ‘Zovak & sinovi’ „nije bila ni u kakvom poslovnom odnosu sa Slavonijom DI“, mada sam u Slavoniji DI bio direktor - bez plaće.

Prevedeno, moja tvrtka ‘Zovak & sinovi’, kao 50-postotni vlasnik Slavonije DI, ‘iznajmila’ me Slavoniji DI na puno radno vrijeme i, kao naknadu za to, od Slavonije DI, mjesečno, naplaćivala 12 tisuća kuna neto plaću.

Dakle, zbog modusa operandi[3] - što je u izričitoj nadležnosti tvrtke, a ne suda - osuđen sam kao lopov, mada lopov nisam bio. Naime, jedini prihod za svoj rad, koji sam ostvarivao tih godina, bila je naknada za moju plaću direktora tvrtke. Mada, mogao sam ostvariti 50 posto dividende od milijunskih iznosa svake godine ali, zahvaljujući isključivo mojoj volji, kao suvlasnici, niti jedne lipe dividendi uzeli nismo nego smo dvadesetak milijuna kuna profita ostavili u tvrtki za njezinu revitalizaciju i daljnji razvoj.

U 13.30, došao je policajac po mene kako bi me odveo k profesorici Vlasti.

- Laptop Vam nismo odobrili jer to nemamo u popisu dopuštenih stvari koje osuđenik smije imati uz sebe. Tlakomjer i aparat za mjerenje razine šećera u krvi također nismo odobrili. Odlučeno je da Vam liječnica ili medicinska sestra sutra izmjere tlak i šećer, nakon toga ćemo utvrditi je li Vam ta oprema potrebna. Na otvorenju Knjižnice radimo te se trebate još malo strpjeti - jednoličnim glasom bez emocije, potpuno ravnodušno i nezainteresirano za moje probleme, kazala mi je profesorica.

- U zahtjevu za korištenje prijenosnog računala zamolio sam da mi navedete pouku o pravnom lijeku, ako moju molbu odbijete. Što mi je sada činiti? pitao sam gospođu ‘Tretman’.

- Žaliti se možete kome god želite, od ministra pravosuđa, preko predsjednice države do Europske unije. Zaista, pisati možete kome god želite - poučila me gospođa Vlasta. Ono što ćemo mi učiniti kazala sam Vam.

Znakovitom facijalnom gestom i okretanjem pogleda prema nekom spisu na stolu, profesorica mi je dala na znanje kako je sa mnom završila. Pogledao sam stražara, a on je kimnuo glavom i na taj način potvrdio kako možemo krenuti.

 

[1]       
 Neonska svjetiljka

[2]       
 Moj prijatelj, zlatni retriver

[3]       
 Način djelovanja

Ostale knjige

Ostali fragmenti iz knjige