K  O  P  I  L  A  D

Dnevnički zapisi iz kaznionica Remetinec i Požega od 30.1. do 30.10.2019.

SBplus sidro slobode

41. dan, ponedjeljak, 11. ožujka 2019.

Opuštenije nego u Remetincu, telefonski, obavio sam razgovor s Branimirom, Katom i Macom[1].

- Kako Portal? - pitao sam Branimira odmah nakon pozdrava - Ima li tehničkih problema? Je li pala posjeta čitatelja?

- Tehnički sve funkcionira bez problema. Broj posjeta je isti - kazao je Branimir.

- Vodi računa o tome da tehnički sve bude besprijekorno jer će to održati novinare i čitatelje u uvjerenju kako je Portal timski projekt, a ne moja igračka, kazao sam Branimiru, uvjeren kako će on to i učiniti jer je perfekcionist.  

- Jesu li prihodi stabilni? Jesu li novinari dobili plaću za veljaču? Imaš li dovoljno prihoda za servisiranje ostalih troškova portala? - pitam Katu.

- Prihodi su uobičajeni i redoviti. Plaće su isplaćene. Sve troškove izmirujemo u rokovima. Financijski, stanje je nepromijenjeno, normalno - referirala je Kata kratko i jasno, bez nepotrebnih retoričkih figura i mucanja.

S Macom sam razgovarao malo duže, jer je to bio naš prvi razgovor nakon 40 dana. Naime, izdavanje dnevnih novina - što informativni portal ustvari je - vrlo je složen, odgovoran, naporan i stresan posao. To znaju samo oni koji su u njemu sudjelovali. Uglavnom, informirao sam se kako funkcionira redakcija. Uspijeva li održavati sustav bez međuljudskih lomova? Ima li vidljivih promjena odnosa prema Portalu od najvažnijih izvora informacija? Jesu li vozila i oprema ispravni? Uspijevaju li održavati dosegnuti produkcijski ritam? I tako dalje i tome slično.

- Mada sam se malo pribojavala hoću li uspjeti sve održati na dosegnutoj  razini, zadovoljna sam. Sve funkcionira u najboljem redu. S curama nemam nikakvih problema[2], a dečki[3] svoje obveze izvršavaju na vrijeme. Objavljujemo 20-ak članaka dnevno. - vidno zadovoljna bila je Maca dok me uvodila u situaciju.

Dakako, dobivenim informacijama o funkcioniranju ‘mog’ portala, www.sbplus.hr, zadovoljan sam bio i sam. Sve je upućivalo na činjenicu kako je taj mali lokalni medij postao održiv projekt. Kako, nakon osam godina kontinuiranog rada, više ne ovisi o meni osobno - ni profesionalno niti materijalno. Kako je postao stabilan izvor relativno objektivnog informiranja o svim relevantnim zbivanjima u lokalnoj zajednici - Brodsko-posavskoj županiji, a često i izvan nje.

Na osnivanje Udruge za promicanje lokalne uprave i samouprave (PLUS) 2010. godine, kao izdavača portala, potaknula me potreba za intenzivnijim bavljenjem općim dobrom, što me, istodobno, udaljavalo od osobnih problema i činilo racionalnijim tijekom borbe za pravnu državu. Naime, za razliku od onih Hrvata koji se bore za bolji osobni status u okviru vladajućih struktura i, posljedično, pripadajuće prinadležnosti, ja sam nastojao mijenjati društvene odnose na korist svih, držeći kako je opći interes važniji od pojedinačnog. Uvijek sam vjerovao kako će meni i mojoj obitelji biti dobro ako je dobro zajednici u cjelini i obrnuto, ako teško bude zajednici, teško će biti meni i mojima.

 

Nakon što mi je partner Ivan Rimac, na prijevaran način 2005., oteo pola vlasništva u Slavoniji DI - a svjestan činjenice da smo društvo u kojem je korupcija temelj kulture življenja - znao sam da sanacija štete neće biti ni laka niti brza. Pogotovo sam toga postao svjestan kad mi je, po mojoj prijavi Rimčeva zlodjela, županijski državni odvjetnik Stjepan Haramustek, potpuno hladan dao na znanje kako ga predmet ne interesira. Dapače, državno-odvjetnički naputak kojeg je sarkastično izrekao tijekom mog izlaska iz njegov ureda bio je antologijski blasfemičan:

- U slučaju da dokažete kako vas je partner pokrao, u sporu protiv njega mogli biste i uspjeti.

Tek kasnije, postao sam svjestan kako (i) Haramustek djeluje prema naputcima vladajuće kaste, a ne sukladno važećim zakonima. Tek kasnije postao sam svjestan sinergijske revanšističke zlobe koja je projicirana kroz stav tog čovjeka. Tek puno kasnije, shvatio sam kako je uzrok njegovu nepostupanju, ustvari, višeslojan. Njegov osobni motiv da me ne zaštiti od pljačke bilo je moje dugogodišnje prijateljstvo sa sveučilišnim profesorom te urednikom i novinarom Brodskog lista, Miroslavom Jurićem Mirecom, kojeg su te 2005. godine, Haramustek i prijatelj mu, županijski sudac Mirko Svirčević, tužili zbog klevete. A ja sam javno stao na stranu Mireca. Dapače, uz pratnju brojnih novinara, vozio sam ga na izdržavanje zatvorske kazne u požešku kaznionicu jer, po gubitku spora,  Haramusteku i Svirčeviću nije htio platiti naknadu za „duševne boli“ koje im je, navodno, uzrokovao pišući o njima.

Tako postupivši Haramustek je, istodobno, vraćao usluge četvrtstoljetnom ‘biču božjem’ Brodsko-posavske županije, predsjedniku HDZ-a Zdravku Sočkoviću i prvom pendreku te zajednice, načelniku Policijske uprave brodsko-posavske, Miji Kršiću, kojeg je, kao i Haramusteka te sve druge državne i samoupravne dužnosnike, ustvari, imenovao Sočković. Naime, HDZ-ova legislativa i egzekutiva imale su bezbroj razloga da mi ‘nasapunaju dasku’ jer sam kao časnik, političar i gospodarstvenik, 25 godina, većinu njih javno prokazivao kao društveno-političke štetočine i parazite.

Kasnije lukrativno uključivanje Zdravka Sočkovića i svih njegovih ljudi - kako bi, s jedne strane zaštitili Ivana Rimca od pravosudnog progona, a s druge strane stavili mu na raspolaganje pravosudne i represivne resurse kako bi mene kriminalizirali i na taj način Rimčev zločin relativizirali, bila je tek logična posljedica hrvatske političke i pravosudne prakse.

Vidjevši kako i zbog čega progone mene žrtvu, a ne Rimca počinitelja zločina, shvatio sam s kojom lakoćom pravosudni sustav generira zločine i proizvodi nove zločince. Vidio sam kako u Hrvatskoj nisu opasni kriminalci, jer takvih ima svugdje u svijetu, nego su opasni pokvareni pojedinci u politici i pravosuđu, kakvih je užasno puno u hrvatskoj državnoj nomenklaturi. Želeći provjeriti koliko je moj stav ispravan, više odvjetnika pitao sam:

- U slučajevima kao što je moj, a da smo u srednjem vijeku, koga bi trebalo ubiti: mučke lopove, ili besramne državne službenike koji su u njihovoj funkciji?

- Lopove, dakako - kazala je većina.

E sad, jesu li to rekli zbog toga što su i sami besramno uvezani s kurvinim sinovima iz pravosudnog sustava, ili zbog toga što su potkapacitirani da bi shvatili kako je hrvatski državni sustav utemeljen na kriminalu, potpuno je irelevantno. Ono što je za mene bitno je činjenica da svoje probleme neću moći riješiti kroz pravosudni sustav, nego isključivo individualno. Vlastitom voljom i u skladu s čovječnošću - ma što to bilo.  

Budući da baš i nisam u poziciji rješavati ‘državničke poslove’, prinuđen sam okrenuti se aktualnoj svakodnevici. Čekam srijedu kad zasjeda famozni ‘kolegij’ Kaznionice, na kojem se rješavaju kratkoročne sudbine zatvorenika. Navodno, trebali bi odlučiti hoće li Čitaonicu staviti na listu radnih mjesta, jer je to preduvjet da me rasporede na rad u taj kutak Kaznionice kojeg bismo kulturnim mogli zvati.

 

[1] Marija Radošević Maca, umirovljena novinarka Glasa Slavonije, moja je prijateljica koja je prihvatila zamijeniti me kao glavnog urednika Informativnog portala SBplus.hr - dok sam na izdržavanju kazne zatvora.  

[2] Tri novinarke zaposlene na neodređeno vrijeme

[3] Pet stalnih novinara tzv. honoraraca

Ostale knjige

Ostali fragmenti iz knjige