K  O  P  I  L  A  D

Dnevnički zapisi iz kaznionica Remetinec i Požega od 30.1. do 30.10.2019.

Neraspoređen

34. dan, ponedjeljak, 4. ožujka 2019.

Na sinoćnjoj prozivci, prvi put imenovan sam redarom na 1. Odjelu. To znači da ću iduća dva dana čistima održavati TV salu, hodnik i stepenište odjela te sanitarni čvor. Zahvaljujući odluci Zdenka Milardovića, 65-godišnjeg prognanika iz Bosanske Posavine s prebivalištem u Gašincima kod Đakova, da mi pokaže tehničko-tehnološki postupak čišćenja prostora i opreme, nije bilo problema. Koncem dana dežurni policajac je konstatirao kako sam „položio ispit“.

Tijekom zajedničkog rada, Zdenko mi je kazao kako se na izdržavanju kazne nalazi zbog toga što je „čakijicom“ ubo jednog od poznanika - koji ga je „provocirao i vrijeđao“ te na njega „nasrnuo“. Dobio je trideset mjeseci, od kojih je „odležao“ njih dvadeset. Trenutno je bio na bolovanju te s kateterom u penisu čistio zajedničke prostorije par sati prije podne. I njega je veoma interesiralo moje mišljenje o uzrocima pada Bosanske Posavine. Obećao sam da ćemo o tome razgovarati, jer vremena imamo na pretek.

Nakon doručka, nas sedmorica novih, bili smo kod doktorice koja k zatvorenicima u priručnu Ambulantu dolazi ponedjeljkom. Dakle, četiri dana u mjesecu. Između dva ponedjeljka možete k liječniku - ako je hitno. I zaista, bez problema i velike procedure, dežurni policajci odvest će vas na hitnu ako to od njih zatražite. Dapače, za vrijeme mog boravka u toj, pažnje vrijednoj ustanovi, nekolicina zatvorenika je zatražila, i odmah dobila,  hitnu pomoć.

Prvi odlazak k liječnici protokolarna je obveza svakog novaka kako bi Ustanova utvrdila njihovo zdravstveno stanje jer je ono važna kockica u mozaiku prethodnih mjera i radnji temeljem kojih će biti utvrđen penološki[1] status zatvorenika. Zdravstveno stanje liječnica konstatira uvidom u priloženu dokumentaciju te osobnom provjerom tlaka, pluća, usne šupljine te mjerenja visine i težine.

U skladu s rezultatima individualnog razgovora i zdravstvenog stanja, moja prva odgajateljica i referentica ‘tretmana’, Vlasta Gagić, završila je dijagnosticiranje te donijela zaključak i, temeljem njega, sugerirala moj budući status u Ustanovi.

Po Vlastinom teškom oboljenju, kolega joj Nikola Palameta, preuzeo je i njezine ‘klijente’. Zbog toga, s njime sam također obavio individualni razgovor. Potom, Kolegij kaznionice - kojeg su činili ravnatelj Zvonimir Leopoldović, njegov pomoćnik za sigurnost Tomica Margeta te pomoćnica za ‘tretman’ Ksenija Vuković i osobni odgajatelj Palameta - donio je konačnu odluku o mome status u Kaznionici: do daljnjeg, neraspoređen. 

 

37. dan, četvrtak, 7. ožujka 2019.

Prvi je radni dan za ‘nove’. Nakon ustajanja u 06:00 i doručka u 06:25, svi zatvorenici su na postrojavanju prije odlaska na posao u 06:55. Svi osim mene, kuhara i onih koji su bolesni.

Cijelo dopodne sjedim u TV sali, čitam i čekam da me netko pozove kako bi mi kazao hoću li moći raditi u Knjižnici - što mi je najavljeno tijekom dijagnostičkih opservacija. Naime, malu Knjižnicu, s još manjim fondom knjiga, trebalo bi staviti u funkciju. Osim toga, namjeravao sam je koristiti kao prostor u kojem bih se pripremao za dva sudska postupka u tijeku. Jedan potpuno sulud, u kojem partnera i mene optužuju jer nismo pitali Sud kako trebamo upravljati svojim tvrtkama i drugi u kojem mi se obnavlja postupak u dijelu presude zbog koje sam poslan na izdržavanje jednogodišnje kazne zatvora.

Za razliku od Remetinca, ovdje mogu telefonirati koliko želim - s Katom, sinovima i odvjetnicima. Malo je čudno da nam ne dopuštaju telefonirati s ‘trećim osobama’ iako je to tehnički teško zabraniti. Naime, tehnologija dopušta prespajanje poziva s dozvoljenog na nedozvoljeni telefon, zbog čega bi policija trebala neprekidno pratiti s kime tko razgovara, a to je vrlo teško ostvarivo jer zahtijeva povećan broj policajaca. Uostalom, u poluotvorenim zatvorima, ta mjera je suvišna jer, tijekom boravka u Gradu ili u mjestu prebivališta, zatvorenici mogu bez nadzora  telefonirati s kim i koliko žele.  

Zbog toga, u slučaju pokretanja stegovnog postupka radi zloporabe prava na telefoniranje, bilo bi pomalo apsurdno zatvorenika kazniti uskratom stečenih pogodnosti. Na sreću korisnika, na Poluotvorenom odjelu Kaznionice, za vrijeme mog boravka u njoj, nitko nije stegovno tretiran zbog nepropisnog telefoniranja.

- Što je druže Zovak, sjediš i razmišljaš ili tek sjediš? - šaleći se upita me jedan od kolega po statusu.

- Sukladno ulozi u Kaznionici, tek sjedim - rekoh mirno bez pokazivanja interesa za nastavak razgovora.

A upravo tog časa razmišljao sam o (ne)namjernoj manjkavosti zakona, pravila i programa, sukladno kojima bi pedagozi, psiholozi, sociolozi, pravnici i drugi zaposlenici zatvorskog sustava trebali resocijalizirati zatvorenike. Naime, čudi me da resocijalizatori nisu zaposlenici socijalnih i drugih ‘civilnih’ ustanova, dakle neovisni o uniformnom zatvorskom sustavu.

Želeći zahvaliti svima koji su demonstrirali svoje razumijevanje i lojalnost, izašao sam u dvorište te, iz javne govornice koja se nalazi ispred paviljona, nazvao Branimira i rekao mu neka ih sve obavijesti kako neizmjerno cijenim njihovo ponašanje prema meni i obitelji u cjelini.       

Zahvaljujući tehnici, prvi put nakon odlaska u Remetinec, razgovarao sam s dokazanim prijateljem Ankicom Majetić i zamolio je neka mi priredi odgovarajuće dokumente. Obavijestio sam je kako se, na obnovljenom postupku koji mi predstoji, ne namjeravam braniti nego dokazati kako je Državno odvjetništvo, ustvari, u funkciji udruženog zločinačkog poduhvata. U funkciji ljudi koji za cilj imaju spriječiti me u vraćanju imovine koju su mi, uz izravnu pomoć dijela pripadnika hrvatskog pravosudnog sustava, mučki pokrali: moj partner Ivan Rimac iz Samobora te njegovi izravni suradnici u zločinu Miroslav Randić i Zdravko Krešić, zatim poduzetnik Mato Ravlić iz Strizivojne, brodskoposavski državni odvjetnik Stjepan Haramustek, brodski općinski sudac Davorin Pavičić i drugi. Čvrsto sam odlučio, tijekom postupka, sve javno obznaniti s ciljem ostavljanja tragova - kako kriminalci i njihovi nasljednici ne bi mogli, u svečanim ložama, lagodno sjediti i ponašati se kao vrh hrvatske elite, mada dolaze s dna hrvatskog podzemlja. Čvrsto sam odlučio demaskirati, meni poznat, proces konstituiranja dijela postsocijalističke društvene elite koja nastaje na ratnoj i/ili poslijeratnoj (ne)zakonitoj pljački društvene imovine i prirodnih resursa zemlje, a sve pod plaštem pseudo-domoljublja te uz blagoslov retrogradno nacionalističkog i vulgarno egoističnog klera koji kontrolira korumpiranu državu. No, prvo treba dobiti bitku koja mi predstoji: ne činiti ništa nerazumno tijekom boravka u zarobljeništvu nego se psihofizički pripremiti za rat koji slijedi po izlasku na slobodu.

Zaboravivši na trenutak gdje sam i u kakvom se društvu krećem - da s tim ljudima nisam prijatelj, nego tek sustanar - nakon što sam ušao u TV salu i počeo kuhati kavu, želeći se usput našaliti, cimeru Nikoli čestitao sam 8. mart.

- Nije vrag da me držiš pičkom. Samo ženama se čestita 8. mart, jer je to njihov praznik. Hoćeš mi tako čestitati i Pederijadu, ili kako to oni zovu ‘Dan ponosa i slave’?

- Oprosti - rekoh gledajući ga pravo u oči, ne bih li barem malo ublažio njegovu opravdanu ljutnju, ne bih li se izvukao iz glupe nesmotrenosti bez ozbiljnijih konzekvenci. Očito, brzo sam zaboravio dobronamjerno Halitovo upozorenje koje mi je uputio u Remetincu: sa svakim budi korektan ni s kim ne ulazi u dublje odnose, jer ni s kim u kratkom vremenu ne možeš postati prijatelj, pogotovo ne u zatvoru.

- Ti se često ispričavaš, a potom nastavljaš s neslanim šalama i provokacijama - ljutito mi odbrusi Nikola, mrmljajući više sebi u bradu nego se obraćajući meni te nastavi: - Najbolje bi bilo da nisi ni dolazio u moju sobu. Bilo mi je najbolje dok sam bio sam.

Da, privilegij je biti sam u zatvorskoj sobi koja nema status ‘samice’. Osim toga, puno je ljudi koji misle kako su u najboljem društvu kada su sami. Nikoli bi to zaista odgovaralo jer, nakon što je pola 50-godišnjeg života proveo u zatvorima, frustraciona tolerancija bila mu je tanja od žileta. Međutim, u požeškoj Kaznionici tih mogućnosti nije bilo. Sve su sobe imale šest i više ležajeva, ali je u nekima spavalo manje zatvorenika, kao nas dvojica u trojki.

 

[1]       
Penologija - Dok je pravo izvršenja kaznenih sankcija normativna disciplina, penologija je sociološko-psihološko-kriminološka disciplina koja proučava podrijetlo i razvoj te organizaciju i režim izvršenja kaznenih sankcija, rezultate njihove primjene, ljudska prava osuđenika, prikuplja činjenice i daje preporuke za izgradnju sustava mjera za djelovanje prema osuđenicima. Penologija objedinjuje znanja kaznenopravnih disciplina i politike suzbijanja zločina te različitih drugih disciplina: kriminologije, psihologije, sociologije, psihijatrije, statistike, pedagogije itd. Penologija je homeotetska disciplina jer teži otkrivanju uniformnosti i opće zakonitosti te ideografska disciplina jer se odnosi na promatranje i sustavno klasificiranje činjenica o ljudskom ponašanju i individualnim slučajevima. (enciklopedija.hr)

Ostale knjige

Ostali fragmenti iz knjige