Tijekom 2005. godine, uz pomoć šefa Sudskog registra u Slavonskom Brodu, Davorina Pavičića, poslovni partner Ivan Rimac besramno me opljačkao protuzakonito prodavši (i) moju polovicu Slavonije DI - samome sebi.

Kako bi se zaštitili od progona, Rimac i pomagači mu iz slavonskobrodskog establišmenta pokrenuli su proces moje kriminalizacije s ciljem da me onemoguće u obrani vlastite imovine, a time i pravne države. Budući da je Rimac imao financijsku, a pomagači mu pravosudnu moć, u tome su i uspjeli.

Nakon montiranog procesa 2013., tročlano Sudsko vijeće Županijskog suda u Slavonskom Brodu - sastavljeno od dvoje političara i jedne oportunizirane sutkinje - kao lopova, osudili su me na tri i pol godine robije.

Vrhovni sud je, pak, dvije i pol godine dosuđene mi kazne zatvora vratio na ponovno suđenje, dok je opravdanost moga slanja u jednogodišnje zatočeništvo potvrdio pravomoćnom presudom.

To što sam kao zarobljenik proživio u najtežoj dionici 67-godišnjeg života, djelomično sam opisao u knjizi Kopilad koju na ovom mjestu objavljujem u fragmentima.

K  O  P  I  L  A  D

Dnevnički zapisi iz kaznionica Remetinec i Požega od 30.1. do 30.10.2019.

Iz Zatvora 'na slobodu' u Kaznionicu

31. dan, petak, 1. ožujka 2019.

Nakon paljenja svjetla, u sedam sati je u sobu ušao dežurni policajac kako bi izvršio rutinsku jutarnju kontrolu prisutnih zatvorenika.

- Obadva ste tu - reče uz blagi smiješak, a ja za njim ponovih malo drukčije:

- Da, obojica smo tu, zasad.

Pola sata kasnije ušao je šef smjene, Nikica Sušac, jedan od najprofesionalnijih policajaca koje sam dotad upoznao. Kako nije uobičajeno da šef ulazi u ćeliju, očekivali smo ozbiljnu informaciju. I dobili smo je. 

- Dobro jutro momci. Spremite se za put. U devet sati odlazite na odredište za izdržavanje kazne.

Mada smo Elitni i ja, uglas, upitali: kamo? Sušac nam to nije htio ili smio kazati. Tek, dodao je:

- Saznat ćete uskoro.

I zaista, nakon što smo sve spakirali, doručkovali, odvojili robu koju smo jučer kupili u kantini kako bismo je ostavili redaru Tomi, točno u devet sati, policajac je otvorio vrata i kazao nam:

- Uzmite stvari i stanite ispred vrata.

Bilo nas je sedam. Elitni i ja, Hercegovac, Međimurec, Jugović, Rom i Povratnik.

Nakon što su nas i naše stvari pregledali, istim putem koji sam uveden u zgradu, izvedeni smo u dvorište zatvora gdje su nas čekale dvije 'marice'[1]  požeških registarskih oznaka. Dakle, idemo u Požegu, zaključio sam.

- Pružite ruke - reče mi jedan od pravosudnih policajaca neobično promuklim glasom koji je odavao govorne probleme, a ne mamurluk. U rukama je držao spremne lisičine[2]. Prvi put u životu, netko mi je stavljao lisice na ruke. Mada sam taj čin mogao očekivati svaki dan tijekom boravka u Remetincu, mada sam se cijelo vrijeme psihički pripremao za njega, osjetio sam jezu kad se hladan čelični prsten zaklopio oko mojih zapešća, a bravica škljocnula signalizirajući kako je operacija zaključavanja uspješno izvedena.

- Dođite vas dvojica bliže, nemamo dovoljno lisica - istim glasom reče Promukli te Hercegovčevu lijevu ruku sveza za Romovu desnu. Zatim je otvorio zadnja vrata marice te zapovjedio nama četvorici - Hercegovcu i Romu kao jednom 'paketu' te meni i Jugoviću odvojeno svezanim, da uđemo u gajbu za prijevoz uhićenika i zatvorenika.

- Uđite u vozilo, sjedite na klupe i budite mirni. U slučaju da nekome pozlije tijekom vožnje, lupite u pregradu između nas i mi ćemo stati, rutinski nas je informirao promukli o načinu transporta do Požege.

Ostale knjige

Ostali fragmenti iz knjige