Tijekom 2005. godine, uz pomoć šefa Sudskog registra u Slavonskom Brodu, Davorina Pavičića, poslovni partner Ivan Rimac besramno me opljačkao protuzakonito prodavši (i) moju polovicu Slavonije DI - samome sebi.

Kako bi se zaštitili od progona, Rimac i pomagači mu iz slavonskobrodskog establišmenta pokrenuli su proces moje kriminalizacije s ciljem da me onemoguće u obrani vlastite imovine, a time i pravne države. Budući da je Rimac imao financijsku, a pomagači mu pravosudnu moć, u tome su i uspjeli.

Nakon montiranog procesa 2013., tročlano Sudsko vijeće Županijskog suda u Slavonskom Brodu - sastavljeno od dvoje političara i jedne oportunizirane sutkinje - kao lopova, osudili su me na tri i pol godine robije.

Vrhovni sud je, pak, dvije i pol godine dosuđene mi kazne zatvora vratio na ponovno suđenje, dok je opravdanost moga slanja u jednogodišnje zatočeništvo potvrdio pravomoćnom presudom.

To što sam kao zarobljenik proživio u najtežoj dionici 67-godišnjeg života, djelomično sam opisao u knjizi Kopilad koju na ovom mjestu objavljujem u fragmentima.

K  O  P  I  L  A  D

Dnevnički zapisi iz kaznionica Remetinec i Požega od 30.1. do 30.10.2019.

Stigma je čovjeku najveća kazna

55. dan, ponedjeljak, 25. ožujka 2019.

Na uranak, u 6.45, Markica me pita:

- Pišeš li o našem šahu?

- Ne pišem, jer ne želim reklamirati tvoju sportsku superiornost.

Markica Božić, bivši carinik iz Županje koji je u zatvoru završio zbog sramotno malog mita primljenog na granici s Bosnom i Hercegovinom, jedan je od onih ljudi koji naprosto vole pobjeđivati. Nikad mi nije bilo jasno: što ljudi imaju od toga da pobjeđuju puno slabije od sebe? Kako mogu pritom uživati?

Dragin Jutarnji list, jutros je stigao prvi put. Kako me, uglavnom, nije interesirao TV program kojeg su danonoćno gledale kolege s odjela, Jutarnji i tranzistor[1] bili su moji glavni prozori u svijet.

Ilija Kokurić iz Zagreba, gromada od čovjeka kojeg sam nazvao Jugović jer je dijete iz miješanog braka i pomalo ljevičari, posudio mi je „Drugu knjigu“ Žarka Lauševića, u kojoj je taj proslavljeni srpski glumac opisao svoje dane provedene u zatvoru.

Dobio sam i prvo pismo. Ne sjećam se kad sam zadnji put od nekoga dobio pismo. Pisao mi je povjesničar iz Slavonskog Broda, Petar Bašić, čovjek kojeg bih u drugim okolnostima čak i prijateljem mogao zvati. Surađujući na portalu, tijekom malih noćnih telefonskih razgovora, prije osam godina počeo sam upoznavati tu hodajuću enciklopediju. To jedno njegovo pismo bilo mi je značajnije od stotina vrijednih telefonskih razgovora s njim.

Kao većina staraca i sam imam problema sa, zasad benignim, bolestima kože. Zbog toga, morao sam na kontrolu u požešku Županijsku bolnicu. U 11 sati vozio me isti onaj policajac koji me iz Remetinca dovezao u Požegu, Ante Antunović Tunja, kako mi se predstavio tijekom vožnje do grada.

Od ulaznih vrata u Bolnicu do ambulante prošli smo pored više pacijenata, posjetitelja i bolničkog osoblja. Ili se to meni samo činilo ili su svi gledali u nas dvojicu uniformiranih: policajca i zatvorenika. I da sam htio, u zemlju nisam mogao propasti od srama. Hodao sam što je moguće mirnijim korakom ne gledajući u pod nego ravno ispred sebe.

Dok smo sjedili na hodniku i čekali da me liječnica primi, iza ugla je izišao dr.sc. Marijan Cesarik i prošao pored nas tako da me nije vidio. Samo na trenutak, pomislio sam kako bih mu se trebao javiti i zahvaliti na njegovu sudjelovanju u najavi moga dolaska na pregled, ali sam odmah i odustao, ne želeći ga kompromitirati rukovanjem sa zatvorenikom.

Na povratku iz Bolnice, u hodniku Paviljona, sreo sam ‘tretman’ Vlastu koja me, usput, informirala kako sam dobio ocjenu ‘zadovoljava’. To je značilo da idući mjesec, tijekom vikenda, imam pravo na 48 sati IMP-a[2] u Donje Andrijevce, bez posjetitelja te da, tijekom vikenda, s posjetiteljem, smijem osam sati boraviti u gradu Požegi.

Bit će to prilika da svojima iznesem glavne teze obrane tijekom obnovljenog postupka.

Optužnica je građena na netočnim premisama, odnosno pravnim rječnikom kazano: na pogrešno kvalificiranom činjeničnom stanju.

Prvo. Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) tvrdi kako inkriminirane mjere i radnje nisam smio nalagati bez odluke Skupštine Slavonije DI - a jesam. Na to je upozorio i Vrhovni sud te, primarno zbog toga, naložio obnovu postupka.

Drugo. ŽDO tvrdi da sam ostvario takozvani ‘drugi dohodak’ - a nisam. Drugi dohodak može ostvariti osoba, a ne tvrtka. Nalog za adaptaciju kuće u Donjim Andrijevcima otvoren je na tvrtku Zovak & sinove, a ne na osobu Jerko Zovak. Bio je to klasični ‘dužničko-vjerovnički odnos’ između dva gospodarska subjekta - evidentiran kao takav u svim poslovnim knjigama - a ne prikrivena pljačka Slavonije DI, kako tvrdi ŽDO.

Treće. ŽDO tvrdi da nisam smio financirati izbornu kampanju političke stranke - a jesam, do dva posto ukupnog prihoda tvrtke.

Ostale knjige

Ostali fragmenti iz knjige